Online Live
Blog
petak, listopad 11, 2013


Zaključak te naše braniteljice je bio jasan;" Imala bih prednost, da nisu promijenili zakon brže bolje, jer je dosad branitelj pod jednakim uvjetima imao prednost,

U kontaktu sa braniteljicom sa zadarskog područja, sudionicom Domovinskog rata uočili smo jedan nesvakidašnji problem i odnos prema toj populaciji u svezi zapošljavanja. Navedena braniteljica se borila za rukovodeću poziciju u ustanovi na poslovima koje obavlja. Smatrala je da ona kao braniteljica i ranjavana osoba ima prednsot pred nekim drugim konkurentom, koji nema ratni staž, poglavito ako su u znanju i iskustvu isti.  Iz ureda ministra Freda Matića je dobila odgovor da ona nema nikakve prednosti prilikom natječaja za rukovodeća mjesta, taj je zakon promjenjen, pa sada branitelji nemaju mogućnost dobivati bodovnu prednost u državnim službam, a to znači lakši put do rukovodećih mjesta. Kako je trend njihovu hrabrost obezvrijediti na svim nivoima, ovaj zakon je još jedna potvrda kako ljudi, koji su moralna perjanica društva gube značaj u tom društvu.

Zaključak te naše braniteljice je bio jasan;

" Imala bih prednost, da nisu promijenili zakon brže bolje, jer je dosad branitelj pod jednakim uvjetima imao prednost, a onda vidite, pročitaš ovaj drugi zakon po kojem manjina ima prednost, onda mi je najbolje da se preimenujem da sam manjina. Ironije li; branitelji su sposobni ginuti, izgubiti zdravlje, život, provesti mladost na ratištu, ali za biti na rukovodećim mjestima nisu sposobni, tako kaže zakon aktualne vladajuće koalicije. Povrh svega su ministri toliko licemjerni da daju izjave u medije; da mijenjaju zakon za moju dobrobit. Bolje je nama da ne sjedimo u foteljama i ne primamo veću plaću, jer je to rezervirano samo za politički podobne i manjine", zaključila je ogorčena. Razlog promjene zakona nije jasan, ako se želi dati prilika onima koji su dali sebe za spas Hrvatske. Moguć odgovor je samo jedan, nikoga više ne zanima niti spas moralni države, niti status branitelja u onoj mjeri u kojoj se traži. Dajemo zakon na uvid;

Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 174/04 i 92/05 i 02/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj:U-I-4585/2005,U-I-4799/2005, U-I-2446/2006, U-I-3502/2006 od 20. prosinca 2006.) Navedeni Zakon obvezuje državna tijela da prilikom zapošljavanja službenika i namještenika daju prednost nezaposlenom ukoliko ispunjava tražene uvjete iz natječaja, odnosno oglasa i to sljedećim redoslijedom:  djetetu smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez obaju roditelja, HRVI iz Domovinskog rata, članu obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, dragovoljcu iz Domovinskog rata, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata.

Braniteljstvo se po toj logici nosi kao stigma, a dok su ratoval branitelji, drugi su zauzeli fotelje i ne miču se iz njih. Zakon zapravo protežira staru kliku poslušnika, koji bi zakonom o braniteljima bili vidno ugroženi i maknuti iz svojih pozicija i utabanih putova, jer bi braniteljska populacija imala prednost, koja bi odlučivala. Sada je i ta prepreka maknuta i može se ulogoriti nova generacija poslušnika, koji uvijek na sebe vežu i korupciju. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina ima ista jednu nejasnu stavku rasporeda istih po broju u stanovništvu i na taj način sebi osigurava puno lakši pristup ulaska u državnu službu. Dio vezan za manjinsku populaciju dajemo na uvid;

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02 i 80/10) Odredbom članka 22. stavka 2. navedenoga Zakona pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima sukladno odredbama posebnog zakona, vodeći računa o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave ili pravosudno tijelo i stečenim pravima. U popunjavanju navedenih mjesta, prednost pod istim uvjetima imaju predstavnici nacionalnih manjina.

Rezime ove situacije je jasan, država mora manjincima osigurati udio premu udjelu u stanovništvu, ali braniteljima tako što ne mora prema broju branitelja i na taj način diskriminira jednu skupinu u korist one druge. Kako je braniteljska populacija najosjetljivija i stradavanjem i svojim zaslugama, jasna je namjera politike da ih secira i izdvoji iz društva u negativnom smislu. Država treba poslušnike.

 

Izvor Dnevno HR

  • Autor: Igor Drenjančević
  • Photo: Pixsell
  • Datum: Petak, 11 Listopad 2013 10:13
jole @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 0


Išli su u rat kao djeca a ginuli su kao HEROJI!

Hrvatski Branitelj uputio je  zanimljivo i potresno pismo na adresu Braniteljskog portala koje Vam prenosimo u cijelosti.

Radmil Pavalić-Paraga -Poštovani -

Potaknut najavom novog smanjenja braniteljskih mirovina napisao sam jedan tekst.Ukoliko vam je zanimljiv želio bih da ga objavite na vašim internet stranicama. Srdačan pozdrav Radmil Pavalić-Paraga

 "Povlašteni" branitelj 1. listopada 2013.

 PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE ČLANOVIMA SABORA REPUBLIKE HRVATSKE ČLANOVIMA VLADE REPUBLIKE HRVATSKE MEDIJIMA HRVATSKIM BRANITELJIMA SVIM GRAĐANIMA REPUBLIKE HRVATSKE PREDMET:

Reagiranje

Poštovani Predsjedniče Republike Hrvatske,Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,saborski zastupnici,ministru branitelja,suci,branitelji,mediji i svi građani Republike Hrvatske, Ponukan višegodišnjom hajkom na hrvatske branitelje i učestalim napisima u novinama te prilozima u informativnim emisijama radio i TV kuća u kojima se najčešće koristi pridjev "privilegirani" ,te najnovijim najavama o još jednom smanjenju braniteljskih "povlaštenih" mirovina,pišem Vam ovo pismo kao istinski,pravi "privilegirani" branitelj. Kada su počeli prvi sukobi na teritoriju Republike Hrvatske ,a nakon prvih višestranačkih izbora,bio sam na odsluženju vojnog roka u tzv. JNA duboko u Republici Srbiji.

Imao sam tada tek navršenih 18 godina,tek sam maturirao a o politici sam znao ništa.

Nakon prvih sukoba na Plitvicama,Pakracu pa u Borovom Selu nije lako bilo biti Hrvat u toj vojsci. Osobito što mi mladost i ludost nije dala da šutim. Dan kada je postrojen Zbor narodne garde u Kranjčevićevoj (danas se taj dan slavi kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske) još uvijek sam bio u toj vojsci. Uvečer,kao i svake večeri prije toga,gledao se dnevnik TV Beograda. U trenutku prikazivanja priloga o postrojavanju ZNG-a rekao sam na glas "U ovoj uniformi biti ću za 15 dana" (toliko mi je ostalo do kraja vojnog roka). Zbog tog neopreznog a iskrenog usklika umalo sam završio na vojnom sudu a ne trebam vam govoriti kako mi je bilo tih zadnjih dana u vojsci.

Najteži trenutak bio je izlazak iz kasarne.

Tada su lokalni četnici (tako su se sami nazivali. Imali su brade,šajkače i kokarde a mnogi i duge bajunete za pasom) imali miting u gradu. Iskreno,bilo me strah i samo sam čekao da napustim teritorij Srbije. Putovao sam cijeli dan i noć i na područje rodnog kraja stigao rano ujutro sljedećeg dana. Sišao sam s vlaka jednu postaju prije kuće,otišao u policijsku postaju i prijavio se u Zbor narodne garde.

Pozvali su nas na Pionirski grad. Bila je dupkom puna kino dvorana i pred nas nekoliko stotina izašao je gardist u tipičnoj pozi američkog vojnika te nam se obratio ovim riječima "Ako ste došli radi novaca moram vam reći da država novaca nema i da plaću nećete dobiti mjesecima.

Veliki dio vas će poginuti ili biti ranjen u prvih mjesec dana.

Oni koji misle da nisu za ovo neka slobodno odu.") Od petstotinjak prisutnih ostalo nas je stotinjak "privilegiranih i povlaštenih" koji su već tada računali s tim da će nakon nekoliko dana,mjeseci ili godina biti mrtvi (pa će njihovi roditelji,žene i djeca dobivati "povlaštene" mirovine) ili će ostati bez dijelova tijela,biti kronično i neizlječivo bolesni s dvadesetak godina (te primati "povlaštene" mirovine do kraja života na račun poreznih obveznika koji nisu imali tu "sreću" biti "povlašteni"). Mi smo tada imali sreće,nije bilo oružja pa smo upućeni na neku obuku . S drvenim daskama koje su služile kao puške glumili smo da pucamo. Trening se svodio na kondicijske pripreme koje su bile izuzetno naporne pa su i zbog toga neki odustali. Tada je stiglo nešto oružja i odmah po zaduživanju istog upućeni smo na zapadnoslavonsko ratište.

U prvim danima bili smo desetkovani.

Mi s lakim naoružanjem suprotstavili smo se najmodernijim tenkovima,višecjevnim raketnim bacačima i ogromnoj sili. Nakon što smo potrošili municiju na nas su krenuli tenkovi i morali smo se povući. Na tom terenu sam se prvi put susreo s raskomadanim tijelima svojih prijatelja-suboraca. Jedan mi je izdahnuo na rukama. Tada sam imao tek navršenih devetnaest godina a po izgledu nitko mi ne bi dao ni petnaest.

Golobradi dječarac koji se igra rata.

Preko noći smo posjedili te od djece postali muškarci. Krajem te godine prešao sam u redove specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske. U sljedećih četiri godine naši položaji bili su na vrhovima Velebita gdje smo proveli četiri ljeta i tri ekstremno oštre zime. Nikada prije nas ni jedna vojska nije prezimila na Velebitu. I ljeti i zimi ljudsko tijelo i um izloženi su izuzetnim naporima ali mi smo to izdržali. Nastambe u kojima smo proveli sve to vrijeme bile su napravljene kao u kameno doba,od kamena ,prekrivene granjem i možda malo plastične folije. Iz tog vremena još i danas se sjećam fijukanja hladnog vjetra kroz tisuće pukotina i rupa,kapanja i curenja vode od kiše i snijega. Uvijek smo bili mokri i promrzli do kostiju. Ono što je najgore bila je svakodnevna napetost. Neki puta nas je od neprijatelja dijelilo nekoliko desetaka metara. Često su pokušavali prodor kroz naše linije kako bi presjekli jedinu žilu kucavicu između sjeverne i južne Hrvatske,Jadransku magistralu. Ni po cijenu života naših kolega nikada nisu uspjeli. S Velebita smo krenuli i u završnu operaciju oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske. Godinama smo s vrhova Velebita,koji su nam postali drugi dom,gledali okupirane dijelove Like i čekali dan kad ćemo "dolje".

Sljedećih mjeseci počistili smo taj dio Hrvatske od zaostalih terorističkih skupina i za nas je rat bio gotov.

Trebalo se vratiti mirnodopskom načinu života.

Ali to nije bilo ni malo lako. Nije bilo savjetnika,psihologa i drugih specijalnosti koje bi nam pomogle u tome. Pušteni smo da se snalazimo sami. Radili smo najbolje što smo mogli ali svakodnevno je stres,koji se u nama nakupljao godinama,počeo uzimati danak na ljudima. Neki su sve više pili,neki su izvršili samoubojstvo a neki,poput mene,udaljili su se od kolega i obitelji. Nakon nekog vremena bolesti su uzimale sve veći danak i više se nisu mogle prikrivati. Za mane liječenje počinje nakon teškog napadaja panike koji se dogodio u službi. Dijagnosticiran mi je PTSP i u sljedećih nekoliko godina intenzivno se liječim u psihijatrijskim klinikama.

Ni u jednom trenutku nisam želio mirovinu.

Želio sam ostati u službi. U nekoliko navrata pitao sam svog psihijatra (s dugogodišnjim iskustvom i specijalizacijama u SAD-u) kada ću ozdraviti. Rekao mi je smirenim tonom

"Nikad. Ovu bolest(PTSP) još nikada nitko nije izliječio.

Možemo ti pomoći da se naučiš uspješno nositi s njom ali izlječenja nema.". Tada sam imao dvadeset i nešto godina. Nakon niza vještačenja preostale radne sposobnosti na komisijama proglašen sam nesposobnim za policajca specijalca i umirovljen te od tog trenutka pretvoren u "povlaštenog" branitelja s "visokom" a nezasluženom mirovinom . Ni u jednom trenutku nije nam ponuđena mogućnost ostanka u sustavu na nekim drugim radnim mjestima,nitko nam nije ponudio prekvalifikacije ili neku drugu pomoć. Trenutkom umirovljenja sustav je skinuo brigu s nas. Od tada do danas baš svaka vlada rješavala je "problem" branitelja na način da su ignorirali probleme.

Donošeni su zakoni koji se nisu primjenjivali a branitelji su svakim danom doživljavani kao teret ovoga društva,povlaštena kasta koja ubire velike novce na račun "običnih građana". Tada su stvorene i poznate sintagme koje se vuku sve do danas "lažni branitelj,lažni invalid,privilegiran,povlašten" a sve s ciljem dodatnog ponižavanja branitelja. Mnogi su radi toga digli ruku na sebe. Bio sam na liječenju u bolnici. Na grupnoj psihoterapiji kolega se ustao i rekao "Ne mogu više. Dosta mi je da sam privilegiran i teret ovog društva. Ne mogu više.". Razgovarali smo o toj temi. Bilo je to nakon jednog napisa u jednom dnevnom listu. Otišao je kući i ubio se automatskom puškom. Nije ga ubio rat već bešćutnost današnjeg društva.

Od tad do danas to se dogodilo tisućama puta. Prije sljedećeg dijela potrebno je reći i objasniti da je vrlo mali dio branitelja u mirovini i ostvaruju materijalna prava. Većina radi,mnogi su nezaposleni a zbog braniteljskog staža ne žele ih primiti na posao jer su kao "potencijalno opasni". U mirovinama su većinom ratni vojni invalidi i oni ostvaruju prava prema Zakonu. Njihove (naše) mirovine su više od prosjeka u Hrvatskoj. I plaće su nam bile više od prosjeka zbog složenosti posla i opasnosti. Ta primanja smještena su u kategoriju "povlaštenih" zajedno s mirovinama saborskih zastupnika,djelatnih vojnih osoba iz socijalističkog sustava,djelatnika obavještajnih službi bivše države,sudaca pa čak i umjetnika. Postavljam pitanje onima koji su tu kategorizaciju radili što imaju zajedničko s ovim nabrojanima ratni vojni invalidi koji su ostali bez dijelova tijela i bez zdravlja u obrani Domovine? Gdje je tu njihova povlaštenost? Od kud vam uopće pravo nazivati ih povlaštenima. Doduše,moram priznati i svima javno reći JA JESAM JEDAN OD POVLAŠTENIH.

 • Povlašten sam time što sam imao čast sudjelovati u stvaranju slobodne i neovisne Republike Hrvatske. • Povlašten sam time što sam imao čast (a ne obvezu) braniti je od agresora i oslobađati je zajedno s najboljim muževima i ženama ove Domovine • Povlašten sam time što bezuvjetno volim i poštujem svaki pedalj ove napaćene zemlje i svakog njenog stanovnika bez obzira na vjeru,nacionalnu pripadnost i na to voli li on jednako ovu državu kao i ja Poštovani političari,tražite od nas još odricanja uslijed ove krize koju ste vi izazvali svojim neodgovornim vođenjem . Podsjećam vas da se mi branitelji i naše obitelji odričemo kontinuirano od ranih devedesetih.

Prvo smo se odrekli svoje mladosti te smo,dok su drugi pohađali skupe škole čak u inozemstvu i bili premladi s 26 godina uključiti se u obranu Domovine,mi s osamnaest devetnaest godina ostavili djetinjstvo i mladost u rovovima i vrletima diljem Hrvatske

• Nas iz 1991. čekala je ista sudbina kao one na Blaiburgu i Ovčari u slučaju da izgubimo rat

• Naše obitelji svakodnevno su strahovale za svoje najbliže a djeca su odrastala bez očeva koji su kontinuirano bili na prvoj crti bojišta (ne u uredu)

 • Kada smo napokon ostavili zdravlje i dijelove tijela (i duša) na terenima maknuti smo iz sustava da "ne smetamo" te smo time "promaknuti" u kategoriju "povlaštenih"

 • Kontinuirano nam se smanjuju ili ukidaju prava temeljena na pozitivnim zakonskim propisima. • Ni jedna kategorija invalida u Republici Hrvatskoj nije prošla toliko komisija i revizija kao ratni vojni invalidi.

• Posljednje smanjenje mirovine bilo je 2011. godine i to za punih 10 % s obrazloženjem da je to privremena mjera kako bi se konsolidirao proračun. Ta mjera postala je trajna. Istovremeno ste zamrznuli mirovine pa se iste nisu usklađivale na temelju Zakona.

 • Invalidnine ste vezali uz neku famoznu proračunsku osnovicu koja nikada nije rasla te je visina invalidnine ista kao i prije petnaest godina Sada ponovno očekujete od nas odricanje ali poručujemo vam da je DOSTA. Ni jedno odricanje ne bi bilo teško da našu sudbini dijelite i vi i ostale kategorije građana. Naravno našu sudbinu niste nikada dijelili niti ste imali namjeru to činiti (čast izuzecima). Dok vaša djeca polaze najbolje škole djeca branitelja jedva da imaju za jeftin sendvič. 2011. godine smanjenjem mirovina mnoge branitelje ste doveli u izuzetno tešku situaciju. Zadužili su se na temelju primanja za koje su imali pravomoćna rješenja. Jednim potezom pera ta primanja ste srezali za 10 % (u stvarnosti je nekima bilo i 50% jer ste im uzimali od neopterećenog dijela primanja). Šutjeli smo jer smo mislili da će naše odricanje pomoći da prije izađemo iz ove krize. Sada najavljujete smanjenje za još 10% te niz drugih poteza kojima ćete nam dodatno zagorčati i ovako težak život. U proteklim desetljećima pretvorili ste ovu državu u samoposluživanje raznih skupina pa tako službena vozila mijenjate svakih nekoliko godina bez opravdanih razloga. I najmanja agencija mora u voznom parku imati vozila više klase. Iako imate odlična primanja (s obzirom na pokazane rezultate) vama država kupuje službene mobitele. Šakom i kapom se opraštaju dugovi raznim tajkunima dok gazite male ljude prekomjernim porezima i nametima. Sustavnim pretresanjem proračunskih stavki ostvarile bi se znatne uštede ali to vam nije u cilju. Dosta nam je da smo baš za svaki problem u ovoj državi krivi mi branitelji.

Dosta nam je da baš svakoj vladi naša primanja budu trn u oku i prva na udaru kada treba rezati.

Onoga trenutka kada sebi srežete enormna primanja s obzirom na rezultate i situaciju u državi ,te kada svoja primanja i primanja zaposlenih po raznim agencijama,ministarstvima,upravama vežete uz rast ili pad BDP-a tada možete očekivati i našu podršku i suradnju. Do tada vam poručujemo da je DOSTA! A ako je po vama privilegija s četrdesetak godina biti kronično bolestan s cijelim nizom tegoba kojih je svakim danom sve više i sve su u izravnoj vezi sa smrzavanjem po rovovima i gudurama,odričem se svih tih privilegija a samo želim zdravlje kakvo imaju naši vršnjaci koji su u vrijeme,dok smo se mi smrzavali,uživali u toplini svoji domova uz svoje obitelji,koristili vrijeme na školovanje,izlaske i normalne ljudske kontakte bez tereta pištolja za opasaćem,bez kamena umjesto jastuka i bez stalne pogibelji. Mi se sa svim tim posljedicama i nakon dva desetljeća od Domovinskog rata nosimo kako možemo a jedino što tražimo od svakog građanina naše Domovine je minimum poštovanja prema našoj žrtvi i izgubljenoj mladosti. Onda kada smo se srcem uključili u obranu Domovine nismo to činili radi budućih "privilegija" jer je privilegija bila ostati živ i čitav.

Danas smo bolesni isluženi ratnici koji nikome ne trebaju i doživljava nas se kao teret ovoga društva što mi nikada nismo željeli biti. Civilizacijski doseg je da se država brine za one koji su za nju ratovali. Neke države su taj problem riješile na kvalitetniji a neke na manje kvalitetan način. Za pet godina rata svaki od nas je dao daleko više za ovu državu od saborskog zastupnika koji je dvije godine sjedio u Saboru i prima saborsku mirovinu. Njih se može s punim pravom nazvati povlaštenima. Ali svrstavanjem branitelja u tu kategoriju vrijeđate nas. Mi nismo nikada željeli "povlašteni" status. Nismo postali invalidi zato što smo to željeli,nismo bolesni jer nam se tako htjelo,niti su dečki ginuli zato jer im je cilj bio da im supruge postanu udovice i djeca bez očeva. Na kraju još samo ovo:branitelji su od samog početka stvaranja suvremene hrvatske države i u njenim najtežim trenucima uvijek prvi podmetali svoja leđa i podnijeli daleko najteži teret. Njihove obitelji su također neizmjerno propatile. U nekoliko navrata smanjivana su nam zakonom zajamčena prava i pristajali smo na to. Ali ovaj puta ne možemo jer ne želimo biti "posebna" kategorija ljudi koji su "krivi" za sve loše u ovoj državi. To jednostavno ne odgovara istini i takav odnos prema nama više ne želimo dopuštati. Branitelji su sazreli u proteklih nekoliko godina. Do sada je svaka vlada našla nekolicinu "predstavnika branitelja" koji su u ime svih branitelja potpisivali pristanak na smanjenje stečenih prava . To više ni njima nećemo dopustiti. Dajte nam napokon da stvarno živimo u miru za koji smo se borili. Nemojte nas prozivati sve zbog malog dijela onih koji su zloupotrijebili status branitelja. U nama istinskim braniteljima oni izazivaju isključivo prijezir. Institucije države imaju sve instrumente na raspolaganju da uvedu red i neka to počnu napokon činiti,a ne da zbog nekolicine trpi cijela populacija. To jednostavno nije pravedno ni pravično. Svaka vlada će imati punu potporu branitelja ukoliko se prema nama odnosi s dostojanstvom,bez generalnih osuda i etiketiranja sintagmama stvorenih krajem devedesetih. Nama ne treba vraćati dostojanstvo jer ga nikada nismo ni izgubili. Mi tražimo da nas se prestane omalovažavati i vrijeđati. Svim braniteljima,ma gdje bili poručujem da ne pokazuju strah. Hodajte ponosno uzdignute glave i aktivno se borite za svoje dostojanstvo. Srdačno Vaš "Povlašteni" branitelj...

Uredio-B.P./M

Išli su u rat kao djeca a ginuli su kao HEROJI!

Hrvatski Branitelj uputio je  zanimljivo i potresno pismo na adresu Braniteljskog portala koje Vam prenosimo u cijelosti.

Radmil Pavalić-Paraga -Poštovani -

Potaknut najavom novog smanjenja braniteljskih mirovina napisao sam jedan tekst.Ukoliko vam je zanimljiv želio bih da ga objavite na vašim internet stranicama. Srdačan pozdrav Radmil Pavalić-Paraga

 "Povlašteni" branitelj 1. listopada 2013.

 PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE ČLANOVIMA SABORA REPUBLIKE HRVATSKE ČLANOVIMA VLADE REPUBLIKE HRVATSKE MEDIJIMA HRVATSKIM BRANITELJIMA SVIM GRAĐANIMA REPUBLIKE HRVATSKE PREDMET:

Reagiranje

Poštovani Predsjedniče Republike Hrvatske,Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,saborski zastupnici,ministru branitelja,suci,branitelji,mediji i svi građani Republike Hrvatske, Ponukan višegodišnjom hajkom na hrvatske branitelje i učestalim napisima u novinama te prilozima u informativnim emisijama radio i TV kuća u kojima se najčešće koristi pridjev "privilegirani" ,te najnovijim najavama o još jednom smanjenju braniteljskih "povlaštenih" mirovina,pišem Vam ovo pismo kao istinski,pravi "privilegirani" branitelj. Kada su počeli prvi sukobi na teritoriju Republike Hrvatske ,a nakon prvih višestranačkih izbora,bio sam na odsluženju vojnog roka u tzv. JNA duboko u Republici Srbiji.

Imao sam tada tek navršenih 18 godina,tek sam maturirao a o politici sam znao ništa.

Nakon prvih sukoba na Plitvicama,Pakracu pa u Borovom Selu nije lako bilo biti Hrvat u toj vojsci. Osobito što mi mladost i ludost nije dala da šutim. Dan kada je postrojen Zbor narodne garde u Kranjčevićevoj (danas se taj dan slavi kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske) još uvijek sam bio u toj vojsci. Uvečer,kao i svake večeri prije toga,gledao se dnevnik TV Beograda. U trenutku prikazivanja priloga o postrojavanju ZNG-a rekao sam na glas "U ovoj uniformi biti ću za 15 dana" (toliko mi je ostalo do kraja vojnog roka). Zbog tog neopreznog a iskrenog usklika umalo sam završio na vojnom sudu a ne trebam vam govoriti kako mi je bilo tih zadnjih dana u vojsci.

Najteži trenutak bio je izlazak iz kasarne.

Tada su lokalni četnici (tako su se sami nazivali. Imali su brade,šajkače i kokarde a mnogi i duge bajunete za pasom) imali miting u gradu. Iskreno,bilo me strah i samo sam čekao da napustim teritorij Srbije. Putovao sam cijeli dan i noć i na područje rodnog kraja stigao rano ujutro sljedećeg dana. Sišao sam s vlaka jednu postaju prije kuće,otišao u policijsku postaju i prijavio se u Zbor narodne garde.

Pozvali su nas na Pionirski grad. Bila je dupkom puna kino dvorana i pred nas nekoliko stotina izašao je gardist u tipičnoj pozi američkog vojnika te nam se obratio ovim riječima "Ako ste došli radi novaca moram vam reći da država novaca nema i da plaću nećete dobiti mjesecima.

Veliki dio vas će poginuti ili biti ranjen u prvih mjesec dana.

Oni koji misle da nisu za ovo neka slobodno odu.") Od petstotinjak prisutnih ostalo nas je stotinjak "privilegiranih i povlaštenih" koji su već tada računali s tim da će nakon nekoliko dana,mjeseci ili godina biti mrtvi (pa će njihovi roditelji,žene i djeca dobivati "povlaštene" mirovine) ili će ostati bez dijelova tijela,biti kronično i neizlječivo bolesni s dvadesetak godina (te primati "povlaštene" mirovine do kraja života na račun poreznih obveznika koji nisu imali tu "sreću" biti "povlašteni"). Mi smo tada imali sreće,nije bilo oružja pa smo upućeni na neku obuku . S drvenim daskama koje su služile kao puške glumili smo da pucamo. Trening se svodio na kondicijske pripreme koje su bile izuzetno naporne pa su i zbog toga neki odustali. Tada je stiglo nešto oružja i odmah po zaduživanju istog upućeni smo na zapadnoslavonsko ratište.

U prvim danima bili smo desetkovani.

Mi s lakim naoružanjem suprotstavili smo se najmodernijim tenkovima,višecjevnim raketnim bacačima i ogromnoj sili. Nakon što smo potrošili municiju na nas su krenuli tenkovi i morali smo se povući. Na tom terenu sam se prvi put susreo s raskomadanim tijelima svojih prijatelja-suboraca. Jedan mi je izdahnuo na rukama. Tada sam imao tek navršenih devetnaest godina a po izgledu nitko mi ne bi dao ni petnaest.

Golobradi dječarac koji se igra rata.

Preko noći smo posjedili te od djece postali muškarci. Krajem te godine prešao sam u redove specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske. U sljedećih četiri godine naši položaji bili su na vrhovima Velebita gdje smo proveli četiri ljeta i tri ekstremno oštre zime. Nikada prije nas ni jedna vojska nije prezimila na Velebitu. I ljeti i zimi ljudsko tijelo i um izloženi su izuzetnim naporima ali mi smo to izdržali. Nastambe u kojima smo proveli sve to vrijeme bile su napravljene kao u kameno doba,od kamena ,prekrivene granjem i možda malo plastične folije. Iz tog vremena još i danas se sjećam fijukanja hladnog vjetra kroz tisuće pukotina i rupa,kapanja i curenja vode od kiše i snijega. Uvijek smo bili mokri i promrzli do kostiju. Ono što je najgore bila je svakodnevna napetost. Neki puta nas je od neprijatelja dijelilo nekoliko desetaka metara. Često su pokušavali prodor kroz naše linije kako bi presjekli jedinu žilu kucavicu između sjeverne i južne Hrvatske,Jadransku magistralu. Ni po cijenu života naših kolega nikada nisu uspjeli. S Velebita smo krenuli i u završnu operaciju oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske. Godinama smo s vrhova Velebita,koji su nam postali drugi dom,gledali okupirane dijelove Like i čekali dan kad ćemo "dolje".

Sljedećih mjeseci počistili smo taj dio Hrvatske od zaostalih terorističkih skupina i za nas je rat bio gotov.

Trebalo se vratiti mirnodopskom načinu života.

Ali to nije bilo ni malo lako. Nije bilo savjetnika,psihologa i drugih specijalnosti koje bi nam pomogle u tome. Pušteni smo da se snalazimo sami. Radili smo najbolje što smo mogli ali svakodnevno je stres,koji se u nama nakupljao godinama,počeo uzimati danak na ljudima. Neki su sve više pili,neki su izvršili samoubojstvo a neki,poput mene,udaljili su se od kolega i obitelji. Nakon nekog vremena bolesti su uzimale sve veći danak i više se nisu mogle prikrivati. Za mane liječenje počinje nakon teškog napadaja panike koji se dogodio u službi. Dijagnosticiran mi je PTSP i u sljedećih nekoliko godina intenzivno se liječim u psihijatrijskim klinikama.

Ni u jednom trenutku nisam želio mirovinu.

Želio sam ostati u službi. U nekoliko navrata pitao sam svog psihijatra (s dugogodišnjim iskustvom i specijalizacijama u SAD-u) kada ću ozdraviti. Rekao mi je smirenim tonom

"Nikad. Ovu bolest(PTSP) još nikada nitko nije izliječio.

Možemo ti pomoći da se naučiš uspješno nositi s njom ali izlječenja nema.". Tada sam imao dvadeset i nešto godina. Nakon niza vještačenja preostale radne sposobnosti na komisijama proglašen sam nesposobnim za policajca specijalca i umirovljen te od tog trenutka pretvoren u "povlaštenog" branitelja s "visokom" a nezasluženom mirovinom . Ni u jednom trenutku nije nam ponuđena mogućnost ostanka u sustavu na nekim drugim radnim mjestima,nitko nam nije ponudio prekvalifikacije ili neku drugu pomoć. Trenutkom umirovljenja sustav je skinuo brigu s nas. Od tada do danas baš svaka vlada rješavala je "problem" branitelja na način da su ignorirali probleme.

Donošeni su zakoni koji se nisu primjenjivali a branitelji su svakim danom doživljavani kao teret ovoga društva,povlaštena kasta koja ubire velike novce na račun "običnih građana". Tada su stvorene i poznate sintagme koje se vuku sve do danas "lažni branitelj,lažni invalid,privilegiran,povlašten" a sve s ciljem dodatnog ponižavanja branitelja. Mnogi su radi toga digli ruku na sebe. Bio sam na liječenju u bolnici. Na grupnoj psihoterapiji kolega se ustao i rekao "Ne mogu više. Dosta mi je da sam privilegiran i teret ovog društva. Ne mogu više.". Razgovarali smo o toj temi. Bilo je to nakon jednog napisa u jednom dnevnom listu. Otišao je kući i ubio se automatskom puškom. Nije ga ubio rat već bešćutnost današnjeg društva.

Od tad do danas to se dogodilo tisućama puta. Prije sljedećeg dijela potrebno je reći i objasniti da je vrlo mali dio branitelja u mirovini i ostvaruju materijalna prava. Većina radi,mnogi su nezaposleni a zbog braniteljskog staža ne žele ih primiti na posao jer su kao "potencijalno opasni". U mirovinama su većinom ratni vojni invalidi i oni ostvaruju prava prema Zakonu. Njihove (naše) mirovine su više od prosjeka u Hrvatskoj. I plaće su nam bile više od prosjeka zbog složenosti posla i opasnosti. Ta primanja smještena su u kategoriju "povlaštenih" zajedno s mirovinama saborskih zastupnika,djelatnih vojnih osoba iz socijalističkog sustava,djelatnika obavještajnih službi bivše države,sudaca pa čak i umjetnika. Postavljam pitanje onima koji su tu kategorizaciju radili što imaju zajedničko s ovim nabrojanima ratni vojni invalidi koji su ostali bez dijelova tijela i bez zdravlja u obrani Domovine? Gdje je tu njihova povlaštenost? Od kud vam uopće pravo nazivati ih povlaštenima. Doduše,moram priznati i svima javno reći JA JESAM JEDAN OD POVLAŠTENIH.

 • Povlašten sam time što sam imao čast sudjelovati u stvaranju slobodne i neovisne Republike Hrvatske. • Povlašten sam time što sam imao čast (a ne obvezu) braniti je od agresora i oslobađati je zajedno s najboljim muževima i ženama ove Domovine • Povlašten sam time što bezuvjetno volim i poštujem svaki pedalj ove napaćene zemlje i svakog njenog stanovnika bez obzira na vjeru,nacionalnu pripadnost i na to voli li on jednako ovu državu kao i ja Poštovani političari,tražite od nas još odricanja uslijed ove krize koju ste vi izazvali svojim neodgovornim vođenjem . Podsjećam vas da se mi branitelji i naše obitelji odričemo kontinuirano od ranih devedesetih.

Prvo smo se odrekli svoje mladosti te smo,dok su drugi pohađali skupe škole čak u inozemstvu i bili premladi s 26 godina uključiti se u obranu Domovine,mi s osamnaest devetnaest godina ostavili djetinjstvo i mladost u rovovima i vrletima diljem Hrvatske

• Nas iz 1991. čekala je ista sudbina kao one na Blaiburgu i Ovčari u slučaju da izgubimo rat

• Naše obitelji svakodnevno su strahovale za svoje najbliže a djeca su odrastala bez očeva koji su kontinuirano bili na prvoj crti bojišta (ne u uredu)

 • Kada smo napokon ostavili zdravlje i dijelove tijela (i duša) na terenima maknuti smo iz sustava da "ne smetamo" te smo time "promaknuti" u kategoriju "povlaštenih"

 • Kontinuirano nam se smanjuju ili ukidaju prava temeljena na pozitivnim zakonskim propisima. • Ni jedna kategorija invalida u Republici Hrvatskoj nije prošla toliko komisija i revizija kao ratni vojni invalidi.

• Posljednje smanjenje mirovine bilo je 2011. godine i to za punih 10 % s obrazloženjem da je to privremena mjera kako bi se konsolidirao proračun. Ta mjera postala je trajna. Istovremeno ste zamrznuli mirovine pa se iste nisu usklađivale na temelju Zakona.

 • Invalidnine ste vezali uz neku famoznu proračunsku osnovicu koja nikada nije rasla te je visina invalidnine ista kao i prije petnaest godina Sada ponovno očekujete od nas odricanje ali poručujemo vam da je DOSTA. Ni jedno odricanje ne bi bilo teško da našu sudbini dijelite i vi i ostale kategorije građana. Naravno našu sudbinu niste nikada dijelili niti ste imali namjeru to činiti (čast izuzecima). Dok vaša djeca polaze najbolje škole djeca branitelja jedva da imaju za jeftin sendvič. 2011. godine smanjenjem mirovina mnoge branitelje ste doveli u izuzetno tešku situaciju. Zadužili su se na temelju primanja za koje su imali pravomoćna rješenja. Jednim potezom pera ta primanja ste srezali za 10 % (u stvarnosti je nekima bilo i 50% jer ste im uzimali od neopterećenog dijela primanja). Šutjeli smo jer smo mislili da će naše odricanje pomoći da prije izađemo iz ove krize. Sada najavljujete smanjenje za još 10% te niz drugih poteza kojima ćete nam dodatno zagorčati i ovako težak život. U proteklim desetljećima pretvorili ste ovu državu u samoposluživanje raznih skupina pa tako službena vozila mijenjate svakih nekoliko godina bez opravdanih razloga. I najmanja agencija mora u voznom parku imati vozila više klase. Iako imate odlična primanja (s obzirom na pokazane rezultate) vama država kupuje službene mobitele. Šakom i kapom se opraštaju dugovi raznim tajkunima dok gazite male ljude prekomjernim porezima i nametima. Sustavnim pretresanjem proračunskih stavki ostvarile bi se znatne uštede ali to vam nije u cilju. Dosta nam je da smo baš za svaki problem u ovoj državi krivi mi branitelji.

Dosta nam je da baš svakoj vladi naša primanja budu trn u oku i prva na udaru kada treba rezati.

Onoga trenutka kada sebi srežete enormna primanja s obzirom na rezultate i situaciju u državi ,te kada svoja primanja i primanja zaposlenih po raznim agencijama,ministarstvima,upravama vežete uz rast ili pad BDP-a tada možete očekivati i našu podršku i suradnju. Do tada vam poručujemo da je DOSTA! A ako je po vama privilegija s četrdesetak godina biti kronično bolestan s cijelim nizom tegoba kojih je svakim danom sve više i sve su u izravnoj vezi sa smrzavanjem po rovovima i gudurama,odričem se svih tih privilegija a samo želim zdravlje kakvo imaju naši vršnjaci koji su u vrijeme,dok smo se mi smrzavali,uživali u toplini svoji domova uz svoje obitelji,koristili vrijeme na školovanje,izlaske i normalne ljudske kontakte bez tereta pištolja za opasaćem,bez kamena umjesto jastuka i bez stalne pogibelji. Mi se sa svim tim posljedicama i nakon dva desetljeća od Domovinskog rata nosimo kako možemo a jedino što tražimo od svakog građanina naše Domovine je minimum poštovanja prema našoj žrtvi i izgubljenoj mladosti. Onda kada smo se srcem uključili u obranu Domovine nismo to činili radi budućih "privilegija" jer je privilegija bila ostati živ i čitav.

Danas smo bolesni isluženi ratnici koji nikome ne trebaju i doživljava nas se kao teret ovoga društva što mi nikada nismo željeli biti. Civilizacijski doseg je da se država brine za one koji su za nju ratovali. Neke države su taj problem riješile na kvalitetniji a neke na manje kvalitetan način. Za pet godina rata svaki od nas je dao daleko više za ovu državu od saborskog zastupnika koji je dvije godine sjedio u Saboru i prima saborsku mirovinu. Njih se može s punim pravom nazvati povlaštenima. Ali svrstavanjem branitelja u tu kategoriju vrijeđate nas. Mi nismo nikada željeli "povlašteni" status. Nismo postali invalidi zato što smo to željeli,nismo bolesni jer nam se tako htjelo,niti su dečki ginuli zato jer im je cilj bio da im supruge postanu udovice i djeca bez očeva. Na kraju još samo ovo:branitelji su od samog početka stvaranja suvremene hrvatske države i u njenim najtežim trenucima uvijek prvi podmetali svoja leđa i podnijeli daleko najteži teret. Njihove obitelji su također neizmjerno propatile. U nekoliko navrata smanjivana su nam zakonom zajamčena prava i pristajali smo na to. Ali ovaj puta ne možemo jer ne želimo biti "posebna" kategorija ljudi koji su "krivi" za sve loše u ovoj državi. To jednostavno ne odgovara istini i takav odnos prema nama više ne želimo dopuštati. Branitelji su sazreli u proteklih nekoliko godina. Do sada je svaka vlada našla nekolicinu "predstavnika branitelja" koji su u ime svih branitelja potpisivali pristanak na smanjenje stečenih prava . To više ni njima nećemo dopustiti. Dajte nam napokon da stvarno živimo u miru za koji smo se borili. Nemojte nas prozivati sve zbog malog dijela onih koji su zloupotrijebili status branitelja. U nama istinskim braniteljima oni izazivaju isključivo prijezir. Institucije države imaju sve instrumente na raspolaganju da uvedu red i neka to počnu napokon činiti,a ne da zbog nekolicine trpi cijela populacija. To jednostavno nije pravedno ni pravično. Svaka vlada će imati punu potporu branitelja ukoliko se prema nama odnosi s dostojanstvom,bez generalnih osuda i etiketiranja sintagmama stvorenih krajem devedesetih. Nama ne treba vraćati dostojanstvo jer ga nikada nismo ni izgubili. Mi tražimo da nas se prestane omalovažavati i vrijeđati. Svim braniteljima,ma gdje bili poručujem da ne pokazuju strah. Hodajte ponosno uzdignute glave i aktivno se borite za svoje dostojanstvo. Srdačno Vaš "Povlašteni" branitelj...

Uredio-B.P./M

- See more at: http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Hrvatski-branitelji/Dramaticno-pismo-hrvatskog-branitelja-Dosta-mi-je-da-sam-privilegiran-i-teret-ovog-drustva.-Ne-mogu-vise.#sthash.AaEzaBuB.6UE0iCRL.dpuf
Išli su u rat kao djeca a ginuli su kao HEROJI!

Hrvatski Branitelj uputio je  zanimljivo i potresno pismo na adresu Braniteljskog portala koje Vam prenosimo u cijelosti.

Radmil Pavalić-Paraga -Poštovani -

Potaknut najavom novog smanjenja braniteljskih mirovina napisao sam jedan tekst.Ukoliko vam je zanimljiv želio bih da ga objavite na vašim internet stranicama. Srdačan pozdrav Radmil Pavalić-Paraga

 "Povlašteni" branitelj 1. listopada 2013.

 PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE ČLANOVIMA SABORA REPUBLIKE HRVATSKE ČLANOVIMA VLADE REPUBLIKE HRVATSKE MEDIJIMA HRVATSKIM BRANITELJIMA SVIM GRAĐANIMA REPUBLIKE HRVATSKE PREDMET:

Reagiranje

Poštovani Predsjedniče Republike Hrvatske,Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske,saborski zastupnici,ministru branitelja,suci,branitelji,mediji i svi građani Republike Hrvatske, Ponukan višegodišnjom hajkom na hrvatske branitelje i učestalim napisima u novinama te prilozima u informativnim emisijama radio i TV kuća u kojima se najčešće koristi pridjev "privilegirani" ,te najnovijim najavama o još jednom smanjenju braniteljskih "povlaštenih" mirovina,pišem Vam ovo pismo kao istinski,pravi "privilegirani" branitelj. Kada su počeli prvi sukobi na teritoriju Republike Hrvatske ,a nakon prvih višestranačkih izbora,bio sam na odsluženju vojnog roka u tzv. JNA duboko u Republici Srbiji.

Imao sam tada tek navršenih 18 godina,tek sam maturirao a o politici sam znao ništa.

Nakon prvih sukoba na Plitvicama,Pakracu pa u Borovom Selu nije lako bilo biti Hrvat u toj vojsci. Osobito što mi mladost i ludost nije dala da šutim. Dan kada je postrojen Zbor narodne garde u Kranjčevićevoj (danas se taj dan slavi kao Dan oružanih snaga Republike Hrvatske) još uvijek sam bio u toj vojsci. Uvečer,kao i svake večeri prije toga,gledao se dnevnik TV Beograda. U trenutku prikazivanja priloga o postrojavanju ZNG-a rekao sam na glas "U ovoj uniformi biti ću za 15 dana" (toliko mi je ostalo do kraja vojnog roka). Zbog tog neopreznog a iskrenog usklika umalo sam završio na vojnom sudu a ne trebam vam govoriti kako mi je bilo tih zadnjih dana u vojsci.

Najteži trenutak bio je izlazak iz kasarne.

Tada su lokalni četnici (tako su se sami nazivali. Imali su brade,šajkače i kokarde a mnogi i duge bajunete za pasom) imali miting u gradu. Iskreno,bilo me strah i samo sam čekao da napustim teritorij Srbije. Putovao sam cijeli dan i noć i na područje rodnog kraja stigao rano ujutro sljedećeg dana. Sišao sam s vlaka jednu postaju prije kuće,otišao u policijsku postaju i prijavio se u Zbor narodne garde.

Pozvali su nas na Pionirski grad. Bila je dupkom puna kino dvorana i pred nas nekoliko stotina izašao je gardist u tipičnoj pozi američkog vojnika te nam se obratio ovim riječima "Ako ste došli radi novaca moram vam reći da država novaca nema i da plaću nećete dobiti mjesecima.

Veliki dio vas će poginuti ili biti ranjen u prvih mjesec dana.

Oni koji misle da nisu za ovo neka slobodno odu.") Od petstotinjak prisutnih ostalo nas je stotinjak "privilegiranih i povlaštenih" koji su već tada računali s tim da će nakon nekoliko dana,mjeseci ili godina biti mrtvi (pa će njihovi roditelji,žene i djeca dobivati "povlaštene" mirovine) ili će ostati bez dijelova tijela,biti kronično i neizlječivo bolesni s dvadesetak godina (te primati "povlaštene" mirovine do kraja života na račun poreznih obveznika koji nisu imali tu "sreću" biti "povlašteni"). Mi smo tada imali sreće,nije bilo oružja pa smo upućeni na neku obuku . S drvenim daskama koje su služile kao puške glumili smo da pucamo. Trening se svodio na kondicijske pripreme koje su bile izuzetno naporne pa su i zbog toga neki odustali. Tada je stiglo nešto oružja i odmah po zaduživanju istog upućeni smo na zapadnoslavonsko ratište.

U prvim danima bili smo desetkovani.

Mi s lakim naoružanjem suprotstavili smo se najmodernijim tenkovima,višecjevnim raketnim bacačima i ogromnoj sili. Nakon što smo potrošili municiju na nas su krenuli tenkovi i morali smo se povući. Na tom terenu sam se prvi put susreo s raskomadanim tijelima svojih prijatelja-suboraca. Jedan mi je izdahnuo na rukama. Tada sam imao tek navršenih devetnaest godina a po izgledu nitko mi ne bi dao ni petnaest.

Golobradi dječarac koji se igra rata.

Preko noći smo posjedili te od djece postali muškarci. Krajem te godine prešao sam u redove specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske. U sljedećih četiri godine naši položaji bili su na vrhovima Velebita gdje smo proveli četiri ljeta i tri ekstremno oštre zime. Nikada prije nas ni jedna vojska nije prezimila na Velebitu. I ljeti i zimi ljudsko tijelo i um izloženi su izuzetnim naporima ali mi smo to izdržali. Nastambe u kojima smo proveli sve to vrijeme bile su napravljene kao u kameno doba,od kamena ,prekrivene granjem i možda malo plastične folije. Iz tog vremena još i danas se sjećam fijukanja hladnog vjetra kroz tisuće pukotina i rupa,kapanja i curenja vode od kiše i snijega. Uvijek smo bili mokri i promrzli do kostiju. Ono što je najgore bila je svakodnevna napetost. Neki puta nas je od neprijatelja dijelilo nekoliko desetaka metara. Često su pokušavali prodor kroz naše linije kako bi presjekli jedinu žilu kucavicu između sjeverne i južne Hrvatske,Jadransku magistralu. Ni po cijenu života naših kolega nikada nisu uspjeli. S Velebita smo krenuli i u završnu operaciju oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske. Godinama smo s vrhova Velebita,koji su nam postali drugi dom,gledali okupirane dijelove Like i čekali dan kad ćemo "dolje".

Sljedećih mjeseci počistili smo taj dio Hrvatske od zaostalih terorističkih skupina i za nas je rat bio gotov.

Trebalo se vratiti mirnodopskom načinu života.

Ali to nije bilo ni malo lako. Nije bilo savjetnika,psihologa i drugih specijalnosti koje bi nam pomogle u tome. Pušteni smo da se snalazimo sami. Radili smo najbolje što smo mogli ali svakodnevno je stres,koji se u nama nakupljao godinama,počeo uzimati danak na ljudima. Neki su sve više pili,neki su izvršili samoubojstvo a neki,poput mene,udaljili su se od kolega i obitelji. Nakon nekog vremena bolesti su uzimale sve veći danak i više se nisu mogle prikrivati. Za mane liječenje počinje nakon teškog napadaja panike koji se dogodio u službi. Dijagnosticiran mi je PTSP i u sljedećih nekoliko godina intenzivno se liječim u psihijatrijskim klinikama.

Ni u jednom trenutku nisam želio mirovinu.

Želio sam ostati u službi. U nekoliko navrata pitao sam svog psihijatra (s dugogodišnjim iskustvom i specijalizacijama u SAD-u) kada ću ozdraviti. Rekao mi je smirenim tonom

"Nikad. Ovu bolest(PTSP) još nikada nitko nije izliječio.

Možemo ti pomoći da se naučiš uspješno nositi s njom ali izlječenja nema.". Tada sam imao dvadeset i nešto godina. Nakon niza vještačenja preostale radne sposobnosti na komisijama proglašen sam nesposobnim za policajca specijalca i umirovljen te od tog trenutka pretvoren u "povlaštenog" branitelja s "visokom" a nezasluženom mirovinom . Ni u jednom trenutku nije nam ponuđena mogućnost ostanka u sustavu na nekim drugim radnim mjestima,nitko nam nije ponudio prekvalifikacije ili neku drugu pomoć. Trenutkom umirovljenja sustav je skinuo brigu s nas. Od tada do danas baš svaka vlada rješavala je "problem" branitelja na način da su ignorirali probleme.

Donošeni su zakoni koji se nisu primjenjivali a branitelji su svakim danom doživljavani kao teret ovoga društva,povlaštena kasta koja ubire velike novce na račun "običnih građana". Tada su stvorene i poznate sintagme koje se vuku sve do danas "lažni branitelj,lažni invalid,privilegiran,povlašten" a sve s ciljem dodatnog ponižavanja branitelja. Mnogi su radi toga digli ruku na sebe. Bio sam na liječenju u bolnici. Na grupnoj psihoterapiji kolega se ustao i rekao "Ne mogu više. Dosta mi je da sam privilegiran i teret ovog društva. Ne mogu više.". Razgovarali smo o toj temi. Bilo je to nakon jednog napisa u jednom dnevnom listu. Otišao je kući i ubio se automatskom puškom. Nije ga ubio rat već bešćutnost današnjeg društva.

Od tad do danas to se dogodilo tisućama puta. Prije sljedećeg dijela potrebno je reći i objasniti da je vrlo mali dio branitelja u mirovini i ostvaruju materijalna prava. Većina radi,mnogi su nezaposleni a zbog braniteljskog staža ne žele ih primiti na posao jer su kao "potencijalno opasni". U mirovinama su većinom ratni vojni invalidi i oni ostvaruju prava prema Zakonu. Njihove (naše) mirovine su više od prosjeka u Hrvatskoj. I plaće su nam bile više od prosjeka zbog složenosti posla i opasnosti. Ta primanja smještena su u kategoriju "povlaštenih" zajedno s mirovinama saborskih zastupnika,djelatnih vojnih osoba iz socijalističkog sustava,djelatnika obavještajnih službi bivše države,sudaca pa čak i umjetnika. Postavljam pitanje onima koji su tu kategorizaciju radili što imaju zajedničko s ovim nabrojanima ratni vojni invalidi koji su ostali bez dijelova tijela i bez zdravlja u obrani Domovine? Gdje je tu njihova povlaštenost? Od kud vam uopće pravo nazivati ih povlaštenima. Doduše,moram priznati i svima javno reći JA JESAM JEDAN OD POVLAŠTENIH.

 • Povlašten sam time što sam imao čast sudjelovati u stvaranju slobodne i neovisne Republike Hrvatske. • Povlašten sam time što sam imao čast (a ne obvezu) braniti je od agresora i oslobađati je zajedno s najboljim muževima i ženama ove Domovine • Povlašten sam time što bezuvjetno volim i poštujem svaki pedalj ove napaćene zemlje i svakog njenog stanovnika bez obzira na vjeru,nacionalnu pripadnost i na to voli li on jednako ovu državu kao i ja Poštovani političari,tražite od nas još odricanja uslijed ove krize koju ste vi izazvali svojim neodgovornim vođenjem . Podsjećam vas da se mi branitelji i naše obitelji odričemo kontinuirano od ranih devedesetih.

Prvo smo se odrekli svoje mladosti te smo,dok su drugi pohađali skupe škole čak u inozemstvu i bili premladi s 26 godina uključiti se u obranu Domovine,mi s osamnaest devetnaest godina ostavili djetinjstvo i mladost u rovovima i vrletima diljem Hrvatske

• Nas iz 1991. čekala je ista sudbina kao one na Blaiburgu i Ovčari u slučaju da izgubimo rat

• Naše obitelji svakodnevno su strahovale za svoje najbliže a djeca su odrastala bez očeva koji su kontinuirano bili na prvoj crti bojišta (ne u uredu)

 • Kada smo napokon ostavili zdravlje i dijelove tijela (i duša) na terenima maknuti smo iz sustava da "ne smetamo" te smo time "promaknuti" u kategoriju "povlaštenih"

 • Kontinuirano nam se smanjuju ili ukidaju prava temeljena na pozitivnim zakonskim propisima. • Ni jedna kategorija invalida u Republici Hrvatskoj nije prošla toliko komisija i revizija kao ratni vojni invalidi.

• Posljednje smanjenje mirovine bilo je 2011. godine i to za punih 10 % s obrazloženjem da je to privremena mjera kako bi se konsolidirao proračun. Ta mjera postala je trajna. Istovremeno ste zamrznuli mirovine pa se iste nisu usklađivale na temelju Zakona.

jole @ 22:00 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, rujan 27, 2013


Prosječna cijena za radnu energiju kupcima kategorije kućanstvo smanjuje se za 10,7 posto. Prosječno smanjenje mjesečne novčane obveze za kupce kategorije kućanstvo (ukupno, za električnu energiju i za naknadu za korištenje mreže) iznosit će 6 do 7 posto, ovisno o tarifnom modelu koji kupac koristi.

Novi, niži iznosi tarifnih stavki primjenjivat će se za obračun vaše potrošnje od 1. listopada 2013. godine.

 

LJUDI NE VJERJTE U TE LAŽI KAKVA VLADA TAKVE I NJIHOVE FIRME  LAŽU NAS SVE  BANDA LOPOVSKA!!!!

jole @ 22:24 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 19, 2013

HVIDRA: 'Molimo Vas, prestanite pljačkati i sramotiti hrvatske vojne invalide!'

Oštro osuđujemo namjeru još jednog 10%-ong smanjenja naših mirovina, kao i stvaranja negativne medijske slike i pokušaja kompromitiranja, nazivajući nas privilegiranima. Većina mirovina ratnih vojnih invalida Domovinskog rata, nije niti trećina redovitih primanja zastupnika u Saboru i ministara, a tajkune koji su opljačkali hrvatski narod, ne treba uopće spominjati.

Priopćenjem naslovljenim "Privilegirani i ponosni", a isprovocirano najnjovijim najavama o smanjenju "privilegiranih" mirovina,  oglasio se predsjednik Zajednica udruga HVIDR-a Grada Zagreba Mirko Ljubičić - Šveps.

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Poštovani,

Hrvatski ratni vojni invalidi Domovinskog rata izražavaju duboko žaljenje, zabrinutost  i ogorčenje što naši ministri i Vlada ne prepoznaju i ne vrednuju naš jedini i istinski privilegij služenja Domovini i stavljanja života na raspolaganje onda kad je bilo najteže.

Oštro osuđujemo namjeru još jednog 10%-ong smanjenja naših mirovina, kao i stvaranja negativne medijske slike i pokušaja kompromitiranja, nazivajući nas privilegiranima. Većina mirovina ratnih vojnih invalida Domovinskog rata, nije niti trećina redovitih primanja zastupnika u Saboru i ministara, a tajkune koji su opljačkali hrvatski narod, ne treba uopće spominjati.
Vrlo brzo su zaboravljene ratne strahote i stradanja, a time i naš doprinos s desecima tisuća mrtvih i sakatih s „privilegiranim ranama“. Mi smo se borili za pravednu, slobodnu, demokratsku i neovisnu državu. Vi ste je preuzeli, a nas podmuklo stavili u skupinu „privilegiranih“. Dok smo se mi žrtvovali i krvarili za državu i narod, vi ste sebi uzeli razne privilegije, stoga je puno pravednije vas nazvati privilegiranom kastom. Sramotno je što imate toliko hrabrosti i smjelosti bestidno zadirati u egzistenciju ratnih vojnih invalida Domovinskog rata, dok je vaša daleko iznad standarda svih hrvatskih građana.

Mi, ratni vojni invalidi Domovinskog rata svjesni smo stanja u hrvatskom društvu i ozbiljnosti krize, a za koju ste gospodo krivi isključivo vi političari. Republika Hrvatska ima resurse i uvjete za blagostanje svih njenih građana, samo je trebalo sposobnosti, poštenja i odgovornosti. Molimo vas nemojte više sramotiti, podcjenjivati i pljačkati hrvatske ratne vojne invalide. Umirovili ste nas mimo naše volje, stoga nas vratite na radna mjesta.

Ponos nam ne dirajte!

Uz poštovanje,  Predsjednik Zajednice udruga HVIDR-a Grada Zagreba mr. sc. Mirko Ljubičić

Stigla i reakcija Glavnog odbora HVIDR-a RH

Predsjednik Glavnog odbora HVIDR-a RH, Josip Periša, također se oglasio priopćenjem o održavanju 19. sjednice Glavnog odbora dana 17. rujna 2013. godine, na kojoj je raspravljana teška aktualna situacija u Republici Hrvatskoj i narušavanje digniteta Domovinskog rata, vezano za nasilne postupke državne vlasti i uvođenje ćirilice u gradu Vukovaru, te su u potpunosti podržane sve Iegitimne aktìvnosti Stožera za obranu hrvatskog Vukovara.

Na sjednici je osuđena najava smanjivanja mirovina hrvatskim braniteljima koji su svrstani u red tzv. povlaštenih osoba, oštro je osuđeno poništavanje stotine rješenja o invalidnosti i blaćenje doprinosa pripadnika HVO-a u obrani suvereniteta RH, te su osuđeni postupci predstavnika državne vlasti, posebìce premijera Milanovića, u svezì nepoštivanja međunarodnih obveza i nerazumnog inzistìranja na „Lex Perkoviću“ radi kojeg je  došlo do uvođenja sankcija našoj državi, te je donesena odluka o upućuvanju otvorenog pisma gosp. Barrosu, predsjedniku Europske komisije, te potpredsjedníci i povjerenici za pitanja pravosuđa gđi. Reding,

  • Autor: S.V.
  • Photo: Goran Jakus/PIXSELL
  • Dnevno.hr
jole @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 0
NEMA PREDAJE

                               Nema predaje

Mili Boze cudnih li vremena
da buducnost nema sjaja
moj je narod savio ramena
a bio je hrabriji od zmaja

Mili Boze apsurdnih vremena
kako li se nositi sa time
sad partija opet pravdu dijeli
a Hrvatsku nisu htjeli

Cesto Jude pravednima sude
svaku obijest kaznila je povijest

Ref.
Nema predaje
pjevajmo sinovi pobjede
mogu nas lomiti
al' nece slomiti
kad nam srca budu zajedno

Nema predaje
pjevajmo sinovi pobjede
oni ce mrziti
mi cemo ljubiti
svaku stopu svog
doma jedinog

Mili Boze je li to moguce
prkosili i bombi i metku
izborili Hrvatsko svanuce
sad smo opet na pocetku

Dobivamo politicke pljuske
iskrivljuju povijest u tisini
vodaju nas kao male guske
a pobjednici na margini

Cesto Jude pravednima sude
svaku obijest kaznila je povijest

Ref.

Zapucat ce gromovi
ugasit ce svijece
sve zivote i ljepote
al' ideju nece

Dignut ce se grobovi
za pobjede nove
gdje ste sada sokolovi
obranimo snove

             

     M.P.T

Brojač posjeta
132544
Index.hr
Nema zapisa.